Legenda kaže da je naselje na sjeveru Bosne ime dobilo od lopara, drvene lopate kojom su u drevna vremena majstori hljebari iz ovog kraja vadili i stavljali hljeb u pekaru. Prema drugom predanju Lopare su potekle od žitelja koji su se često tukli, ili kako se ovdje kaže ‘lopali’.
Prvi podaci o naselju potiču tek od polovine 18. vijeka jer su tu bili konaci za putnike i karavane, a građani su, kao i svuda u Otomanskom carstvu, na raskrsnicama drumova. Od takve jedne raskrsnice počelo je da se širi naselje, oko rijeke Gnjice. Neki dijelovi loparske opštine su bili naseljeni i mnogo prije i o tome slikovito govore stećci u pojedinim selima, nadgrobni spomenici iz srednjeg vijeka. Najviše ih je, čak 30, na tromeđi Tobuta, Labucke i Vukosavaca.
Arheolozi kažu da je u ovom kraju bilo i naselje Ilira, plemena koje je živjelo na Balkanu još prije dva ipo milenijuma.
Lopare su oduvijek bile drumsko naselje, sa dugom glavnom ulicom koja je zapravo bila prolazni put kroz sredinu i sokacima koji izviru iz njega. Razvoj im je počeo u vrijeme vlasti Austrougarske monarhije, od 1878. godine. Tada je podignuta zgrada današnjeg suda i putevi koji vezuju naselje sa susjednim opštinama.
Danas se u svako loparsko selo može doći automobilom, što obilato koriste strani gosti. Oni dolaze na domaći sir, pršutu i voće prema kojem je ovaj kraj čuven, a poslije obilaska i izletišta na Majevici žedni su rakije i kafe koji se prave tako što se zahvati svježa voda sa izvora.
Izlet na Međednik
U loparski kraj se dolazi i radi penjanja i izleta na Međednik, najviši vrh Stare Majevice. Krajolik na preko 800m nadmorske visine prekriven je gustom vegetacijom, a najviše bukovom šumom. Idući od Jablanice prema Kapljevcu lako se pronalazi jedinstvena šuplja stijena koja štrči iz šume Međednika. Za nju su vezane mnoge tajne, a najpoznatija je ta da su tu nađene velike čelične alke koje su navodno služile za vezivanje brodova dok je tu još bilo Panonsko more.
(Vesti)