Ljubav prema prirodi i avanturistički duh koji nose u sebi bili su presudni da Slaviša Jejinić (40) sa kćerkom Lejom (13) i sinom Davidom (11) krene biciklima na put od Salzburga do rodnog Srpca, koga su uspješno okončali nakon šest dana vožnje i pređenih 730 kilometara.
Jejinićima je bicikl omiljeno prevozno sredstvo, tako da ne čudi što su odabrali vožnju na dva točka kako bi u zavičaju proveli ljetni odmor.
Slaviša ga svakodnevno vozi već dvije decenije a djeca još od najranijih dana. NJegove vještine savladao je čak i najmlađi član porodice, dvogodišnji Noa, koji je sa majkom Slavicom automobilom došao u Srbac kako bi dočekao oca, brata i sestru a planovi su da im se jednog dana takođe pridruži za volanom na ovom nesvakidašnjem putovanju.
“Sve je počelo još 2006. godine kada sam sa punicom i puncem biciklom prvi put došao kući za praznike. To smo ponovili još dva puta, 2007. i 2009. godine, a kada su se djeca rodila, imao sam želju da jednog dana vozim s njima do Srpca. Međutim, bili su još mladi da bi se odvažili na ovako dugačak put i u dogovoru sa suprugom odlučili smo da to učinimo ovog ljeta”, rekao je Slaviša.
Svakodnevno su prelazili oko 120 kilometara, prateći tok rijeke Mure koja se ulijeva u Dravu u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a problem im nisu pravile ni velike vrućine koje su vladale tokom cijelog puta.
“Polazili smo ujutru oko 7 i vozili sve do 17 časova, praveći u međuvremenu pauzu oko sat-dva. Znali smo voziti u komadu i po 70 kilometara do prvog stajanja, a strujanje vazduha nas je rashlađivalo tako da nismo osjetili velike vrućine. Imali smo sreće da nas je stalno pratilo lijepo vrijeme i za šest dana vožnje svega sat vremena smo vozili po kiši”, rekao je Slaviša i dodao da su prve dvije noći spavali u šatoru a nakon toga u hotelu i apartmanu.
Tokom puta su ih pratile brojne zgode a posebno im je u sjećanju ostala vožnja kod Bjelovara gdje su imali bliski susret sa lokalnim psima i prolazili kroz šumske predjele.
“Vozeći se ovim područjem znali su izletjeti domaći psi, vučjaci, iz dvorišta, koji su trčali za nama pa smo morali pojačati tempo i na sreću, bili smo brži. Takođe nas je navigacija odvela na makadamski put kroz šumu dug oko 15 kilometara, gdje nije bilo nijedne kuće već samo lovačke čeke, pa smo bili pomalo u strahu da pred nas ne izleti neki lovac sa puškom ili divlja životinja”, rekao je Slaviša.
U Srbac su stigli bez ijednog kvara, iako je bio opremljen alatom za popravku u slučaja spadanja lanaca i kvara na točkovima ili mjenjaču, čemu su, kako kaže, dobrim dijelom doprinijeli novi i kvalitetni bicikli. Ističe da je za dobru i sigurnu vožnju potrebno imati velike količine vode, pribor za ličnu higijenu i kvalitetnu biciklističku odjeću.
“Otkad sam otišao živjeti i raditi u Austriju prije otprilike 23 godine, vozim bicikl na kraćim, a naročito dužim dionicama, po brdima i dolinama. Obožavam posmatrati prirodu i velika mi je želja da vozim kompletnim tokom Dunava, od grada Pasau u NJemačkoj pa sve do ušća u Crno more, što će biti zahtjevno jer se radi o putu dugom preko dvije hiljade kilometara, pa ću se za to morati posebno pripremati”, ističe Slaviša.
Put do zavičaja za Jejiniće nije bio jedini, jer su u julu prošle godine vozili upola kraću stazu do Italije dugu oko 360 kilometara koju su prešli za četiri dana.
“Tada je na biciklu išla i supruga Slavica a poveli smo sa sobom čak i sina Nou, koji je imao svega godinu dana i njemu je bilo najljepše jer se cijelo vrijeme vozio u prikolici. Kada malo poraste, eto i njega s nama u koloni”, kaže Slaviša.