Sveti Sava je, obilazeći brojna mjesta, radio na širenju srpske kulture i identiteta, te se može slobodno reći da je, osim duhovnog vođe, bio odličan diplomata svoga naroda, navodi predsjednik Kluba istoričara “Posavina” Maja Vidović.
– Proslavljanje Savindana predstavlja odavanje počasti ne samo duhovniku, nego i državniku srpskoga naroda – djelo živog monaha Save Nemanjića pretočeno je u djelo besmrtnoga Svetog Save, navodi istoričar iz Šamca i predsjednik Kluba istoričara “Posavina” Maja Vidović.
Ona ističe da je najveće djelo Save, prema takvim predstavkama, srpska država, a naročito njeno konstituisanje u oblastima prava, prosvjete, privrede i zdravstva u tom periodu, a to se sve ogleda u podizanju manastira i crkava.
“Treba da posebno istaknemo manastir Hilandar, središte srpske duhovnosti, zatim dobijanje autokefalnosti 1219. godine, potom Hilandarski tipik, Karejski tipik, Studenički tipik. Tu je i Krmčija ili Nomokanon Svetog Save, najvažniji pravni akt srednjovjekovne srpske države, zatim žitija i pjesnička djela”, napominje Vidovićeva.
Ona navodi da je Sveti Sava, obilazeći brojna mjesta, radio na širenju srpske kulture i identiteta, te se može slobodno reći da je, osim duhovnog vođe, bio odličan diplomata svoga naroda.
“Sava je ušao u narodnu tradiciju kroz književnost i narodne pjesme, ali i zavjet koji je iza sebe ostavio. Bio je prvi koji je utvrdio kult ličnosti kada je kao svetogorac prenio mošti svoga oca, monaha Simeona /Stefana Nemanje/, u Srbiju i aktivno učestvovao u stvaranju njegovog kulta, koje je imalo ulogu shvatanja političkog reda i poretka. Tako Sveti Simeon i Sveti Sava stoje na početku priče o temeljima srpskog identiteta”, naglašava Vidovićeva.
Veliku ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta odigrala je Srpska pravoslavna crkva, koja je čuvala sjećanje na svoje vladare i aktivno učestvovala u održavanju i širenju njihovih kultova među narodom.
“U vijekovima osmanske i habzburške vlasti, srpski identitet uobličio se oko crkve i zajedničkih sjećanja. Srpska pravoslavna crkva postala je jedina institucija koja je sačuvala kontinuitet od doba Svetog Save do danas. Ona je djelovala kontinuirano u duhu svetosavlja i predanja Nemanjića, okupljajući svoj narod, ne samo preko predstave zajedničkog pretka, nego i preko teritorijalnog objedinjavanja”, navodi Vidovićeva.
Ona kaže da se za vrijeme osmanske vladavine proširio kult Svetog Save, ne samo na sve dijelove pravoslavnog naroda, nego i na rimokatolike, čak i kod pripadnika islamske vjeroispovjesti.
“Zbog jakog uticaja kulta, ali i ustanka Srba u Banatu 1594. godine, Sinan-paša, protogonista radikalne arbanaške struje koja je stekla prevlast na Porti, naredio je spaljivanje moštiju svetitelja, misleći da će tako da uništi kult. On ga je samo na taj način ojačao”, naglašava Vidovićeva.
Ona podsjeća da se za najuspješniji i najstariji portret Svetog Save smatra onaj iz manastira Mileševa, koji je nastao još za njegovog života.
“Zanimljivo je da su iz srednjeg vijeka sačuvana još 42 portreta svetitelja. Takođe, u savremenom srpskom slikarstvu, Sveti Sava je bio česta inspiracija umjetnicima koji su nastojali da izraze pokroviteljsku, prosvjetiteljsku i rodoljubivu stranu njegove ličnosti. Među njima izdvajamo sliku `Sveti Sava blagosilja Srpčad`, Uroša Predića iz 1921. godine”, navodi Vidovićeva.
Ona napominje da je Sveti Sava, osim slikarstva, bio glavna tema i u književnosti.
“Sveti Sava je bio simbol borbe protiv zla, zaštitnik putnika, ali i bolesnika i učitelja. Iako prvi pisani trag o proslavi Svetog Save kao školske slave datira iz 18. vijeka u Srpsko-latinskoj školi u Sremskim Karlovcima, kao zvaničan datum kada se Sveti Sava proglašava za školskog zaštitnika, uzima se 1840. godina. Tada je Sovjet Kneževine Srbije odobrio svim školama da u cijelom otečestvu kao svog patrona slave Svetog Savu”, objašnjava Vidovićeva.
Ostalo je zabilježeno da je Ministarstvo prosvete Kneževine Srbije sklopilo ugovor sa beogradskim slikarom i živopiscem Urošem Kneževićem da se za potrebe srpskih škola načini oko 300 litografisanih otisaka sa predstavom Svetog Save i da ti radovi budu “čisto i lepo izrađeni, izmolovani /kolorirani/ i prilepljeni na platno”.
“Danas se, nažalost, ne zna kako je izgledala Kneževićeva ikona Svetog Save, koja je poslužila kao predložak za izradu litografija, ali može da se nasluti da je u pitanju bila tada česta predstava prosvjetitelja koga okružuju djeca, imajući u vidu da je upravo takva zamisao bila najtačnija za najvećeg srpskog duhovnog učitelja”, kaže Vidovićeva.
Ona napominje da je na Savindan osnovana i Matica srpska, a takođe na Savindan 1810. godine Sava Vuković je potpisao zavještanje kojim je osnovana Srpska gimnazija u Novom Sadu.
Proslava Savindana ubrzo se proširila i na druge krajeve u kojima žive Srbi – današnju BiH, Crnu Goru i Staru Srbiju.
U izvještajima o prvoj svečanoj crkveno-narodnoj proslavi 1806. godine u Aradu, kao i u pravilnicima iz 1812. i 1826. godine zemunskog školskog fonda, ne pominje se ništa o školskoj pjesmi Svetom Savi. Prvi pisani podatak o tome datira iz 1846. godine u jednom pismu mitrovačkog prote Jeftimija Ivanovića.
Pjesmica koja se spominje u pismu, nažalost, nije sačuvana, ali, po sjećanju trojice bivših učenika, navodi se da je već 1839. i 1841. godine, u crkvama i školama pjevana pjesma, odnosno himna, “Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi”.
Prema dosadašnjim istraživanjima o vremenu i mjestu postanka svetosavske himne, kao najkasniji datum njenog postanka može se uzeti 1817. godina, a mjesto nastanka je jedan od sremskih, fruškogorskih manastira.